Prijatelji kanibali

Skužila sam da mi u ovim zrelim (čitaj: iskusnim ) godinama više ne funkcionira probavni trakt za nova prijateljstva. Prije bi se reklo da imam trakavicu. Zvuči grozno, da. Novi ljudi mi periodično dolaze ko sezone sapunica: kako dolaze, tako i odlaze, nakon što jedni drugima ispunimo trenutne potrebe. Ko ulični pesi nakon tučnjave, ližemo si rane dobivene u bitkama sa nekim drugim pesima ili situacijama, pa kada ih zaližemo, okrenemo si dupeta i odemo dalje. Ili ko da perjem punimo jastuk , ispunimo jedni drugima emotivne šupljine, no tu ima jedna zeznuta stvar: nakon razvodnjavanja odnosa taj jastuk se automatski podere pa se to perje sa svim našim "u -povjerenju- izgovorenim " međusobnim tajnama , tračevima i malim sitnim zavjerama koje smo ortački skovali (prema drugim znanim i neznanim ljudima) okolo razleti. Nakon toga smo bespomoćni : više nema kontrole nad tim riječima, samo ih u strahu gledamo kako lepršaju i poprimaju izvitoperene oblike, jer kontra strana je režiser novih filmova o nama. Uglavnom C produkcije.

Da li olovna težina sklapanja novih prijateljstava stenje pod mojim iskustvom, dosadašnjim razočaranjima, višim standardom od onog prije ili pod zasićenosti bljutavom tolerancijom koju sam imala Ja Nekadašnja Budala ? Pri samoj pomisli od te zasićenosti mi se riga i nema više tog probiotika da bi je probavila u scenarijima tipa "izigravam klauna i samo mi još fali crveni spužvasti nos da nekoga zabavim "(a ta osoba nikada ne zabavlja mene ), " najčešće se ja prilagođavam " ( (a ta se nikada ne prilagođava ), " najčešće ja iniciram druženja" ( a ta nikada ne inicira ). No najjača blokada prema novom prijateljstvu mi je nedostatak one iskričave zaljubljeničke niti međusobnog dijeljenja emocija, koju moram osjetiti sa pravom osobom i koja se razvije u povezanost vrlo sličnu ljubavnoj vezi.

Zvučim kao izbirljiva kučka i bilo bi predvidivo objašnjavati jesam li ili nisam . Kažem li da jesam, nećete mi povjerovati, zvučim pretenciozno, šik je biti kučka. Kažem li da nisam, patetično je. Kakogod, do ovog razmišljanja me dovelo par slučajeva bezuvjetno emotivne i slijepe Vjere u nekoliko ljudi u mom životu za koje sam tada željela i mislila da su mi prijatelji. Na koncu se ispostavilo da je jednosmjerno i sama sebi sam ostala izdana i posrana. Po ovome ispada da sam ranjenik.

Da li su prijateljstva trgovački odnosi u kojima svak nešto dobije (čitaj, nauči ) u vremenu u kojem treba dobiti? Problem je što to nikada ne shvatimo istovremeno i zato se jastuci i poderu.

Ispada da su moja jedina prava prijateljstva ona koja sam ostvarila u nevinoj mladoj dobi, kada smo uzajamno bili otvorena srca i bez ikakvih očekivanja .Pijateljstva začeta tada, koja su preživjela test vremena u vidu naših transformacija ( a često i degeneracija ) za vrijeme ljubavnih veza, braka, razvoda, djece, karijera, neujednačenog osobnog rasta i stjecanja imetka. Tu se inače raskida najviše prijateljstava sa ograničenim rokom uporabe ( nazvat ću ih mliječnim prijateljstvima) nego što to ljudi hoće priznati. Često nam ta mliječna prijateljstva dođu u život da bismo ko telići na neko vrijeme nadojili svoj nezreli ego.

A što kada se (nedajbože ! ) desi prekid dugogodišnjeg prijateljstva?! Zar to nije potpuno isto ko nakon raskida ljubavne veze ? I ovdje vraški boli jer u prijateljstvo sam uložila i specijalne dionice koje su krišom sačuvane mimo ljubavne veze i upravo tim prijateljstvom liječim neuspješnu ili nesretnu ljubavnu vezu i uznosito slavim onu koja je dobra. Nema detaljnije analitike no što je ona kada dva prijatelja sagledavaju ljubavni problem i što je dotični okrivljenik rekao ili učinio. Uz to ide i dijagnostika (gotovo uvijek se traži i drugo mišljenje), te na kraju, ukoliko nema lijeka, osmišljavanje osvetničkog plana. Da mogu, prijateljice bi okrivljenika stavile u lonac u tekućinu punu šmrklji i krčkale na tihoj vatri, pijuckajući pri tome aperol spritz. Prije toga bi mu sa nogu skinule fine tenisice ili sat.

A razdragano prepričavanje prijatelju svojeg ljubavnog blaženstva? Osobno, u tome preporučujem umjerenost,jer druga strana nikada nije u istovremenom filmu u kojem smo mi pa je nije dobro destabilizirati sa svojom euforijom.

Pogotovo se to tiče ženskih prijateljstava. Izgovorit ću šovinističko pitanje: da li su ona uopće moguća? Da li je žensko prijateljstvo prikazano u Seksu i gradu samo utopistička bajka ? ( koju želim cijeli život ). Da li je scena kada se Charlotte okomi na Facu jer je u zadnji čas odustao od vjenčanja sa Carrie i time je ranio, situacija koja je nemoguća u stvarnom životu? Toliko se srčano zauzeti za prijateljicu koju voliš! Da li žene to rade ?

Nekad prije smo znali komentirati Amere da su emotivni roboti jer smo u filmovima gledali kako se iskreno povjeravaju samo psihiću; govorili smo da to nama ne treba jer "imamo prijatelje". Od kad su u zadnjih desetak godina i kod nas postale dostupne i popularne razne vrste terapeutskih usluga za dušu ( psiholozi, astrolozi, energetski iscjelitelji, tečajevi meditacije i sl. ), Amere više ne spominjemo, a prijatelje sve manje psihoterapiramo. Uostalom, zašto bi više psihoterapirala prijatelja koji mi mjesecima ili godinama ispija živce sa svojim jednim te istim problemima, tupi jedno te isto i ne mijenja ništa, unatoč mojim savjetima ( koje grozničavo traži u svako doba dana i noći), silnom vremenu koje sam mu dala od srca, podršci, utjesi, razonodi, terapeutskom pijančevanju, svemu mogućem, on me i dalje ždere i ždere. Jel sebično na koncu zbrisati, prije no što mi poglođe i kosti i to malo zdravog razuma što mi je ostalo od njegovog turpijanja ? Ne pušim mediokritetsku psihologiju prema kojoj bi se u tom slučaju trebala " malo distancirati "i davati prijatelju kompromisne odgovore, da slučajno ne bi povrijedila njegovu nježnu sjbanu dušicu. Te "dušice "su prerušeni kanibali, požderali bi te živog i time do večere nahranili svoj ego a potom nastavili po svome. Uočila sam da je kanibalizam u rastu oko pedesetih, jer tada ko gljive nakon listopadske kiše niču ljudi razočarani i umorni od života. U tim godinama oni konačno, užasnuti, PODSVJESNO počinju shvaćati da su im sve lađe potonule, da su sve srećke razdijeljene okolo naokolo (nedaj bože ali čak i onima oko njih ! ), da će im njihov mali život zauvijek ostati takav kakav je i da više nema ama baš nikakve šanse da postignu i dosegnu ono što su dugi niz godina prije frigidno htjeli. Kada ih ta brutalna spoznaja ko ljama pljune u facu, oni izbezumljeni krenu u psihološki mobing na svakoga ko im je pri ruci, a prijatelji su tu prvi na udaru.

Da li u prijateljstvu istovremeno psihoterapiramo sebe , pa kada se izliječimo (recimo to tako jer nikada nismo do kraja izliječeni, brijem da to nije ni Dalaj Lama ), prestaje naš odnos , ili postaje bljećkav sve dok se ne ukiseli, a nekada i pokvari, ko pokvareno mlijeko. Da li to vrijedi samo za mliječna prijateljstva ili za sva ? Da li se zbilja iskreno možemo povjeriti psihiću, astrologu , svećeniku ali ne u potpunosti i prijatelju ? Da li svu svoju ranjivost možemo izložiti bez bojazni da bi naše male prljave tajne i gadarije jednog opasnog dana u nečijim rukama mogle postati ubojito emotivno oružje? Da li je bešćutno reći da jedni druge trpamo u ladice ? Ladica za izlaske, ladica za putovanja i koncerte, ladica za pijančevanje, ladica za finjaka- HNK, fine večere i degustacije vina, ladica za sočne tračeve, ladica za naše smeće.

Bogatašica sam, imam jednog cjeloživotnog prijatelja. I mačku.